Ljubinje je uvijek bilo i uvijek će biti mali grad. Stanovnika 2595, a u čitavoj općini svega 3511, što će reći da u 20 sela živi svega 916 osoba. U svakom selu, u prosjeku, malo više od 45: toliko glava su do prije stotinjak godina imale najbrojnije obiteljske zadruge.

Nekad je to bilo važno mjesto. Evlija Čelebija 1659. godine navodi da je Ljubinje sjedište vojvode Hercegovačkog sandžaka, kadije, spahijskog ćehaje, janjičarskog serdara i ćatiba. Tri godine kasnije Ljubinje je i službeno navedeno kao sjedište kadiluka. Neko vrijeme ljubinjskom kadiluku pripada i Trebinje, a srednom 18. stoljeća toliko je prostran da se u njegovom sastavu nalazi i Konjic.

Mijene su, međutim, sastavni dio života, kako čovjeka, jedinke, tako i mjesta, odnosno određenog područja. Po popisu iz 1971. malo je falilo da općina dostigne brojku od 5000 stanovnika, a onda se ona iz popisa u popis smanjivala. Ljubinje je, doduše, raslo, 1971. je imalo svega 796 žitelja, ali su rekoh već, velika sela postajala mala, mala sela zaseoci, a zaseoci pustare.

U grad dolazim nedjeljom i nije čudno što djeluje živo, pogotovo što je liturgija u manjoj pravoslavnoj crkvi, posvećenoj Rođenju Bogorodičinom, upravo završila. Taman da je mogu polako i lijepo razgledati, a ima se šta, pogotovo nakon što su, za obnove, započete prije šest godina, arheolozi ispod poda pronašli zidove triju crkava, od kojih je najstarija iz 6. stoljeća, kao i dvije kasnoantičke grobnice na svod, kakvih u našoj zemlji i nema baš puno. Stari temelji su nadsvođeni staklom i vide se prilično fino, mada je preko dijela staklene površine postavljen itison, a razlog je, čujem od vjernika, prilično banalan: mnogi se, kao i drugdje na sličnim mjestima, iako je staklo debelo i čvrsto, podsvjesno plaše hodati po njemu i ovo je bilo jedino rješenje.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Dio nalaza iz podzemlja stare ljubinjske crkve

Šta je sve nađeno prilikom arheoloških istraživanja fino je prezentirano panoima s fotografijama po zidovima crkve. Tek kad se pogledaju panoi shvati se da je ono ispod stakla i itisona samo djelić, a oko masivnih zidina našlo se i štočega starijeg od najstarije crkve, primjerice pisaljke i ukrasne igle datirane u razdoblje od 1. do 3. stoljeća. Naravno da je još više nalaza iz kasnijih razdoblja, pa s panoa, među ostalim, gledaju i pozlaćene naušnice s jagodastim kamenom. Najvažniji nalazi smješteni su u Muzej Hercegovine u Trebinju, a pošto je riječ tek o preliminarnim istraživanjima, popis zanimljivosti iz podzemlja mogao bi narednih godina biti proširen.

Na jednom od kamenih stupova urezana je 1867., što se smatra i godinom gradnje hrama. Kamen i bjelina koju, osim spomenutih panoa, kvare samo dvije ikone na ikonostasu, Bogorodica s Djetetom i Isus, Dijete koje to više nije. Ne znam je li obnova dovršena, a lijepo bi bilo da bjelina ostane, barem ovdje, za neke druge crkve ne kažem. U crkvi se, bit će vjerojatno iza carskih dveri, a ne ide da tamo zalazim, čuva i nekoliko starih knjiga, među kojima i liturgijski Službavnik, katolici bi rekli misal, tiskan 1580. u Veneciji, te Evanđelje, tiskano 1793. u Moskvi.

Svana izgleda mala, a od onih je kakvih je na ovom području najviše: zvonik na preslicu, tri zvona, mala niša, prazna, i mala rozeta iznad ukrašenog nadvratnika. Oko crkve prostrano groblje, a s njim, kao i drugdje gdje je kamen dobar, i čitav jedan muzej na otvorenom. Među nadgrobnjacima i križevima, a ima ih vrlo vješto isklesanih, iz 19. stoljeća, stoji i sedam stećaka; na jednom jeleni, scena lova. Glavni je, desno od ulaza, spomenik „Vojsci bez groba“, Srbima stradalim od partizanske ruke, križ na dvostrukom, okruglom pa kockastom postolju, s puno imena, raspoređenih po mjestima rođenja nestalih. Na kocki stihovi istoimene pjesme Matije Bećkovića, u kojoj se spominju mjesta istočne Hercegovine, a započinju upravo Ljubinjem.

Najviše prostora zauzima, pak, spomen-kompleks žrtvama jame Pandurica i logora Jasenovac. O Jasenovcu se, manje-više, odavno zna sve, a u jamu Pandurica, oko tri kilometra od Ljubinja prema Trebinju, ustaše su u lipnju 1941. godine, bacile 32 osobe. Tako piše na skromnom spomeniku, koji je iznad jame postavljen 1961., bio sam pred njim prije par godina, mada se u novijim zapisima spominje 36 žrtava, a znaju se i njihova imena. Uglavnom se radilo o uglednim domaćinima, među kojima su se našli i pravoslavni svećenik Božidar Šarenac, kao dvojica Hrvata, učitelj Nikola Perušina iz Ravnog i sreski načelnik Nikola Zoković iz Stoca, te jedan musliman, solunski dragovoljac Hakija Šarić. Zanimljivo, kada su lopovi prošle zime pokrali bakarni lim s kapele u međuvremenu izgrađene kod Pandurice, novac za sanaciju donio je Zoran, unuk Nikole Perušine. Ne manje zanimljiva priča je ona o Hakiji Šariću. Hakija je, poučen primjerom ljubinjskog prote Stevana Šarenca, oca spomenutog svećenika Božidara, koji je 1918. godine, odmah nakon njihovog ulaska u Ljubinje, u ovoj istoj crkvi zakleo crnogorske komite da ne diraju ovdašnje muslimane, 1941. stao pred ustaše, među kojim je, dakako, bilo i mnogo njegovih sunarodnjaka muslimana; načelnik tadašnje općine je Hamdija Serdarević, a odziv u ustaške postrojbe bio je gotovo bez izuzetka. Hakija, čudan lik, o kojem bi se trebao (i morao) napisati roman, strastveni kockar, sklon čašici, austrijski kaplar pa onda nosilac Albanske spomenice i Karađorđeve zvezde, ljubinjska verzija Bože zvanog Pub, ali prije svega častan čovjek, stao je pred ustaše kako bi zaštitio Srbe i… I završio u Pandurici.

Foto: PRO Budućnost / Nišan Hakije Šarića na pravoslavnom groblju

Kad su, 1990., kosti izvađene iz jame i pokopane u spomen-kosturnicu, za svakog ubijenog postavljen je križ, a za Hakiju, kako i priliči, nišan. Ne znam i ne vjerujem da se na još nekom pravoslavnom groblju može naći nišan. I da, što se tiče tog podatka, umro bih u neznanju da mi pozornost na to nije skrenula profesorica na Sveučilištu u Mostaru, ugledna osmanistica dr. Dijana Pinjuh, i to nakon mog posjeta Ljubinju. Zanimljivo je da na lijepo, ali opravdano i shvatljivo tužno ornamentiranoj spomen-kosturnici, činjenicama unatoč – rekosmo, dvojica Hrvata i jedan musliman – stoji kako tu počiva „36 ljubinjskih Srba“ koje „u jamu Panduricu žive baciše hrvatske ustaše“. Žrtvama Pandurice posvećena je i spomen-česma pored crkve.

Još jedan spomenik se, izgleda mi, tek pravi, riječ je o onižem obelisku, na betonu se jasno vide tragovi oplate, a na drugoj strani je spomenik ovdašnjem prerano umrlom pjesniku i kazališnom posleniku Sergeju Ćuku (1967.-2014.). „Rođen u kamenu“, tako se zove spomenik, predmnijevam da je tako nazvan po Ćukovim stihovima uklesanim ispod njegova lika. Za autora, kipara Žaljka Aleksića, iskreno, nikad čuo, ali je Sergeju napravio zbilja dopadljiv spomenik – Pjesnik se, zajedno s knjigom, rađa iz zemljine ponutrice, stijene, kamena.

Eto, potrošilo bi se pola dana samo za crkvu i groblje, a gdje je ostalo! Mada, i kad se zađe gradom, svako malo neki spomenik! Jedan je, doduše, nedovršen i djeluje mi da je potpuno isti kao onaj na groblju i da su ga u istim proporcijama radili isti majstori. Uz njega je tabla s koje se vidi da će to biti „Spomenik u slavu, sjećanje i zahvalnost srpskom borcu i svim učesnicima odbrane Ljubinja i stvaranja Republike Srpske“. Ima i slika kako će izgledati. Ne znam, jer na postamentu ne piše ništa, ko je lik čija je bista davno završena, ali mu je, izgleda mi, istekao rok trajanja; u odijelu, s kravatom, izraza lica kao da se i sam snebiva što je još uvijek tu. U parku još tri biste, Milana Krunića, narodnog heroja Novice Domazeta i Milana Domazeta. Sva trojica pod „titovkom“, a vjerojatno je bio i četvrti, prvoborac NOR-a Savo Maltez, ali mu odnijelo glavu, ostao samo tužni postament. A možda je i dezertirao pa promijenio vojsku – danas na glavi jedna, sutra druga kapa, svega je bilo, hajd' mu znaj! U parku i česma, suha – kao i drugdje, slabo bi se žedna grla napila s javnoh česmi.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Trojica plus jedan koga vise nema

S druge strane ulice izblijedjela maketa crkve, ne znam koje, ne piše, ali „baca“ na stare manastirske po Srbiji i Kosovu. Malo dalje, zagrljen pitominom žalosne vrbe, spomenik poginulim borcima NOR-a i civilnim žrtvama, što se vidi po zvijezdi petokraki i bogato izvedenom reljefu: partizani s puškom, bombaši, ranjenici i njihovi nosači, majka s nejakim djetetom, pa čitava obitelj s konjem koji bi, po tom kako ga je zamislio kipar, i sam najradije u juriš. Po tekstu se ne bi znalo kome je spomenik podignut, budući da su od većine slova ostale samo rupe u koje su bila ubodena. Strastveni enigmati imali bi prigodu rješavati moćnu glavolomku, ali bi samo najbolji uspjeli odgonetnuti kompletan tekst. Tako je to u Ljubinju, za partizanima ovdje plače samo žalosna vrba.

Spomenicima se, s obzirom na broj katolika i muslimana, komotno mogu smatrati i katolička crkvica te džamija. Crkvica Presvetog Srca Isusova iz 1936. minijaturna je, ne znam može li u nju stati 20 duša, ali i sasvim dovoljna, s obzirom na to da prema posljednjem popisu, pod uvjetom da su popisani Hrvati ujedno i katolici, na ljubinjskom području živi upola manje, 10.

Koliko je u džamiji i oko nje živo, na prvu bi se moglo pomisliti da je tu stanje drugačije: jedan radnik farba kružni drveni strop, luster je još u najlonu, druga dvojica dovršavaju vanjsko krečenje, dio skele stoji uza zid. Bošnjaka po popisu na području općine živi 12, ali nijedan nije ovdje; radnici su iz Mostara i na pitanje koliko muslimana stvarno živi u Ljubinju, kažu: Nikoliko. Nula. Na pitanje kome se onda pravi džamija, nemaju odgovora. „To je politika, nije naše da je bistrimo, naše je samo da radimo“, kaže jedan. Vrijedna austrougarska administracija je 1910. zabilježila da u Ljubinju ima 306 kuća s 1.397 žitelja, od čega 607 pravoslavnih, 592 muslimana, 52 katolika, šest židova i jedan evangelist. Danas su spomenute brojke samo jedan od brojnih djelića koji će načas izazvati čuđenje i sve će ostati na tome.

Katolička crkva dijeli dvorište s novim, velikim sabornim pravoslavnim hramom, posvećenim Rođenju Isusovu. Tri kupole i jedna polukupola nad ulazom, na zvonik, odvojen desetak ili još više metara, potrošeno je kao na izgradnju osrednje crkve. Iznad ulaznih vrata luneta s reljefom Isusa i, iako je crkvi tek 15 godina, poprilično blijedim, jedva čitljivim tekstom. U drvo vrata urezana 2004., godina posvećenja, i ime tadašnjeg paroha Milana N. Krulja. Zvona, stoji na mramornoj ploči, darovala obitelj Save Ćorovića, najvećeg ktitora i, dakako, kuma hrama.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Maca

Meni je glavno mjesto u Ljubinju, tu obvezno navratim svaki put, srednjovjekovna nekropola na ledini preko puta crkve. Ma da, ustvari i nije nekropola, stećci su, četrdesetak ih je, doneseni, uglavnom s groblja od kojeg sam počeo obilazak grada. Prevladavaju sanduci i ploče, uz nekoliko sljemenjaka. Izabrano im je fino mjesto, poredani su k'o domine. Bukadar puta sam, želeći vidjeti baš svaki stećak, stranjao po trnju, travuljini i lozi, par puta odskočio kad naiđem na zmije, ma svašta nešto je bilo, a ovdje sve kao na izložbi. Ukrasa svakoraznih, a simbolički je najvrjedniji štit s mačem, makar ima i nekoliko vrlo dopadljivih figuralnih scena i puno drugih ukrasa. Na jednom i, barem meni, teško čitljiv natpis, a na drugom mačka; nije ni uklesana ni isklesana, samo se uhvatila hladovine i odmara.

Kad sad kažem da stećci između kojih upravo prođoh i nahvalih im ljepotu nisu ništa posebno za ovaj kraj, djelovat će u najmanju ruku čudno, ali je tako. Po evidenciji koju je 1963. godine napravio naš najpoznatiji istraživač stećaka, Šefik Bešlagić, ukupno ih na području općine u 14 mjesta ima 633, od čega je najviše sanduka, 526, ploča je 85, križeva 13, a sljemenjaka devet. Čak 109 je ukrašeno, a na 12 su bosanskoćirilični natpisi. Križevi, polumjeseci, bordure, tordure, arkade, rozete, vijenci, rombovi, geometrijske i biljne stilizacije, linije s trolistima, to je ovdje klasika. Kad bi se svi ukrasi sakupili na jedno mjesto, sakupilo bi se i čitavo malo životinjsko carstvo, u kojem jedni pored drugih miroljubivo koegzistiraju jeleni, konji, ptice, čak i jedan lav. Onaj štit s mačem što ga spomenuh može se naći na još 11 stećaka u ovom kraju, plus dva štita bez mača. Najviše ih je u Dubočici, 150, u Uboskom ih je osam manje, u Vlahovićima 111, a u Premilovom Polju 90.

Na nekim sam bio i više puta, na nekim nikad, a opisivati ih ovdje naprosto ne vrijedi. Ne mogu, dakako, baš zaobići poneki u mjestima u koja ovom prigodom zalazim, a prvo je selo čudnog imena Rđusi. Ustvari je to zaselak sela Pocrnje na zaravanku pored puta od Žegulje ka Uboskom, desetak kilometara od grada. „Ovaj Sveti Hram u slavu Vaznesenija Hristovog podigoše Pravoslavni Srbi iz Pocrnja, Uboska i Rankovca uz pomoć ostale braće 1871. god.“, piše doslovno tako, naravno ćirilicom, na ploči iznad otvorene lunete sa stiliziranim prikazom sunca i ulaza u grobljansku crkvu, smještenu usred šume. Pročitati natpis bez photoshopa može samo onaj ko ima, što 'no kažu, četvore oči. Na još jednoj kamenoj ploči – ovdje sam jer sam je nakon tri godine poželio još jednom vidjeti – usječen natpis; prilično čist, a jatovi i jerovi također vode u vrijeme gradnje crkve. Stećaka ovdje ima 40, a jedan srednjovjekovni križ s ovog groblja danas stoji ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Neki malo noviji obrasli u bršljan baš kao u engleskim hororima.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Natpis iz Rđusa

Na drugom kraju općine, iznad sjeveroistočnog dijela Ljubinjskog polja, nalazi se selo Gradac. Doći u Gradac, kao i u gotovo svako ovdašnje selo, nije nimalo lako. U gradiću mi kažu da ima putokaz; ima, ali takav da bi u kategoriji najgorih putokaza u našoj zemlji, ako već ne bi postao prvak, sigurno ušao u najuži izbor: em je star i zahrđao, em žestoko izrafalan, em služi kao tabla za smrtovnice - sirota Ratka Pecelj, umrla u 86. godini, iznenadit će se, ako je internet dostupan i na svijetu u koji je preselila, otkud ona u putopisu.

Groblje i crkva mi ovdje nisu krajnji cilj, ali nimalo ne bi bilo nalik da mene da zaobiđem građevinu koja po predaji potječe još iz doba Nemanjića, iz 13. stoljeća, najstariju sačuvanu bogomolju u ljubinjskom kraju, zbog čega je narod zove Crkva Matica. Još je manja od one katoličke ljubinjske, pet puta četiri metra, toliko se moglo prije sedam stoljeća. Rijetko koja crkva ima ovako lijepo ukrašenu preslicu, a ne znam nijednu da na pročelju ima čak četiri natpisa, sve u kamenu, tri iznad i jedan pored ulaza. „Ovi zvonik na hramu sv. Pror. Ilie podiže se 25. mar.1890. god“, stoji na jednom, a nešto piše čak i na također bogato ukrašenom zvonu.

Na groblju je, među novijim grobovima, raspoređeno 11 stećaka, od kojih je samo jedan ukrašen, a ima ih i u zidovima crkvice. Pred crkvicom stoji pravilno, takoreći „pod konac“ isklesan križ, ukrašen – barem tako to tumači Bešlagić – još jednim stiliziranim križem čiji krakovi završavaju u formi trozuba, odnosno pojednostavljenog ljiljana. I još: dva rimska miljokaza, iskorištena kao nadgrobni spomenici. Zanimljivo, iako sam na to nailazio na još nekoliko mjesta, sjećam se, naprimjer, nekropole pored puta ka Boračkom jezeru.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Važno je da ima putokaz :)

E, sad, zašto sam u Gradcu? Da bih se, jer dosad nisam, popeo na istoimeno brdo, iznad kojeg se uzdiže dijelom ogoljeni kameni vrh, a dijelom i kameni nasip, mjesto poznato kao Đurđeva glava.

Selo se dijeli na Donji i Gornji Gradac. U Gornjem parkiram auto, a dok ja pospremam stvari za ponijeti, već mi ususret dolazi stariji čovjek. U očima mu upitnici, poveliki. Ukratko: Niko živ nije gore otišao već godinama, puta više nema, nema ni koza, nekad bi, kaže obrsti sve, travke nije bilo, ali sad... I da pazim da ne slomim nogu, ne vide se rupe u travi, a duboke su. I da bi mi ipak bilo najbolje da ni ne idem, šta ako slomim nogu ili me ugrize poskok.

- Bi li Vi mene čuli kad bih ja odozgo dozivao? – pitam.

- Pa ja mislim da bi', ali, nema ti ovdje ljudi, slabo skroz...

- A bi li mogli dozvati nekog kad bih ja Vas dozvao?

- Ama bi', ali... Bolje 'ajd'mo sjest', eno dobra 'lada... – pokazuje.

Do Đurđeve glave je predaleko, nisam ni kanio, ali na Gradac moram, to mi je čas posla. Ima se zašto: na zaravnjenom dijelu, nekoj vrsti ne potpuno ravnog platoa, ima komada rimske cigle, u jednoj vrtači, dodatno ozidanoj za tu namjenu, očito se sakupljala kišnica, vidljivi su i okrugli ostaci rimskih zgrada, pomalo nalik vojnim grudobranima, a u jednom dijelu u živu stijenu uklesan je komotan, širok put – il' su Rimljani imali robova, il' im je bilo dosadno. Nalazim čak i jedan pretpovijesni brončani čavao.

Pogled puca nadaleko, kilometrima i miljama, crkvica matica i groblje se fino vide, evo ih kao na dlanu, samo što su se stvorili u točkicu. Sjedam odmoriti i od nekakve miline pjevam, prvo ispotiha, a onda prilično glasno, pa u sekundi prekidam: Šta ako onaj stari pomisli da ga dozivam pa digne uzbunu?!

Fino mi bî u ljubinskom kraju, fino. Sljedeći put bih volio baš do Đurđeve glave. Stari valjda još bude živ. I dobrog sluha.